Dr med. Rodoljub Živadinović,
Količina, kvalitet i raspored zimske zalihe hrane imaju veliki
uticaj na prezimljavanje. I nauka i praksa su definitivno
pokazale da zalihe meda moraju biti prirodne, obilne i dobro
raspoređene, sa dovoljno perge na bar 2-3 rama. Apsolutni
minimum zaliha početkom novembra ne sme biti ispod 20 kg,
a najsigurnije je da se kreće od 25-30 kg meda, kada ne treba
razmišljati ni o bilo kakvom prolećnom stimulativnom prihranjivanju.
Farrar (1966) je za južne predele SAD-a preporučivao minimum
od 27 kg meda za celo zimovanje, a za severne 40 kg. Pčelar
u praksi količinu meda ne može nikada precizno da izmeri,
već samo orijentaciono. U prosečnim zimama, medna kapa na
ramu sa najmanje meda ne sme biti ispod 12 cm. Pojedinih godina,
i to je nedovoljno, pa je dobra praksa onih pčelara koji se
osiguraju većim mednim kapama, te mirno spavaju. Primedba
da velika medna kapa smeta pčelama ne stoji, jer savremeni
pčelari čuvaju pčele u višekorpusnim košnicama, i uvek ispod
nastavka sa medom mogu da drže nastavak sa praznim saćem,
gde će se tokom zime nalaziti deo klubeta.
Što se tiče preporuke za obezbeđenje velikih količina hrane,
treba reći da je K. G. Ribahuk iz Petrograda utvrdio da hrana
nije važna sama po sebi, već da ima jedno veoma važno, samo
naizgled sporedno značenje. Med je savršeni akumulator toplote.
Danju upija toplotu iz vazduha, a ispušta je tokom hladnih
noći. Obimne zalihe potpomažu stabilizaciju toplote legla
i održavaju snagu i energiju društva. Ako je razlika između
dnevne i noćne spoljne temperature 14 °C (-1 °C do +13 °C),
ona će se pri zimskim zalihama od 20 kg smanjiti za 7 °C (+3
°C do +10 °C). Sprovedena istraživanja su pokazala definitivnu
prednost zalihe meda od 30-35 kg, u odnosu na ranije preporuke
od 20-25 kg.
Pokazan je veliki uticaj genetskih faktora na sakupljačku
aktivnost i razboritost trošenja rezervi hrane od strane radilica,
kao i na sledstveno stvaranje odgovarajućih zimskih rezervi
meda i perge (Cale, Rothenbuhler, 1975; Kulinčević, 1974;
Milne, 1977; Free, 1980).
Što se tiče potrošnje hrane tokom zime, o tome je dosta pisano
u mnogim knjigama. Interesantan je zaključak dr Gerhard Liebig-a,
koji je izveo posle višegodišnjih istraživanja i merenja,
da on, i pored velike upornosti, nije uspeo da pronađe pravilo
potrošnje hrane koje bi važilo za sva društva. Jednostavno,
potrošnja hrane je toliko različita, nevezano ni za jačinu
ni za lokaciju društva, kao ni za kvalitet hrane ili pčela,
da se ne može utvrditi ni jedan aksiom kojeg bi pčelari mogli
pouzdano da se pridržavaju. Jer, ni društva koja su slična
po snazi i drugim uočljivim parametrima nemaju istovetnu potrošnju.
On navodi primer najjačih društava, koja su po nekim preliminarnim
razmišljanjima trebala da troše približno istu količinu hrane,
a trošila su u rasponu od 6,5-12 kg što je, priznaćete, razlika
koju ništa od onoga što smo do sada saznali o pčelama ne može
da opravda. Pokušavao je i da utvrdi uticaj okoline i klime,
ali bez posebnog uspeha. Zaključio je i preporučio pčelarima
jedino to da nikada ne donose zaključke na osnovu merenja
jednog jedinog društva.
Do sličnog zaključka je došao P. Lavi (1954) i za druge parametre,
kada je empirijski utvrdio da temperatura zajednica sličnih
po snazi i rezervama hrane, tokom zime može da se razlikuje
i za 9 °C. Društva najjača po snazi i sa velikim rezervama
hrane nisu uvek bila i "najtoplija".
Pomenuti dr Gerhard Liebig je merio potrošnju meda tokom
zimovanja od 1989. do 1993. godine kod 100 pčelinjih društava
na 15 pčelinjaka na različitim nadmorskim visinama, od 290-800
metara. Sam Institut za pčelarstvo se nalazi u Hohenheim-u
na 407 metara nadmorske visine. Prosečna potrošnja meda od
septembra do februara je iznosila od 8-13 kg, sa opštim prosekom
od 10 kg. U tom periodu potrošnja se nije razlikovala na toplijim
i hladnijim lokacijama. Do razlike je došlo tek u martu i
aprilu. Pojedinih godina, kada je februar bio topliji od proseka,
dolazilo je do veće potrošnje meda u ovom mesecu, bez sumnje
zbog većeg razvoja legla.
Pčele zimi troše samo onoliko hrane koliko im je neophodno,
i to jača društva troše mnogo manje po jednoj pčeli nego slaba.
Albert (1975) je pokazao u merenjima koja su trajala 145 dana,
da društvo mase 1 kg prosečno troši dnevno po kilogramu pčela
50 g meda, društvo od 2 kg troši 30,5 g, dok jaka društva
sa više od 3 kg pčela dnevno pojedu 25 g meda po kilogramu
pčela. Sve u svemu, do početka marta, zajednice utroše desetak
kilograma hrane. Tada dolazi do naglog razvoja legla, pa i
potrošnja naglo raste.
Prema M. V. Žerebkinu (1979) količina utrošene hrane tokom
zime značajno zavisi od jačine društva. To nam slikovito pokazuje
sledeća tabela:
Rezultati zimovanja |
Broj ramova posednutih pčelama
|
|
4 - 5
|
6 - 7
|
8 - 9
|
Potrošnja meda po ramu pčela u Kg |
1,9
|
1,3
|
1,0
|
Gubici pčela po ramu u g |
32,9
|
32,9
|
32,9
|
Zaraženost nozemozom u % |
18,5
|
1,8
|
0
|
Dobro je znati da je najmanja potrošnja hrane pri spoljnoj
temperaturi od oko 6 °C. Prema G. D. Bilašu, N. I. Krivcovu
i V. I. Lebedevu, ustanovljeno je da je za zimovanje jakih
društava srednjeruske rase optimalna spoljna temperatura od
4,4 °C, srednjih zajednica 5,5 °C, a slabih 7,7 °C. Pri temperaturi
iznad 7,7 °C, klube se raspada i pčele povećavaju potrošnju
hrane. I Betts (1943) je utvrdio da pčele pri spoljnoj temperaturi
od 6 °C do 8 °C najefikasnije troše zalihe meda. Sa daljim
padom temperature, potrošnja raste, ali ne onako drastično
kako bi se očekivalo, što je prvi primetio Gilbert (1932).
Malu potrošnju hrane direktno uzrokuje smanjeni metabolizam,
koji je posledica odsustva legla (Corkins, Gilbert, 1932;
C. R. Ribbands, 1964).
Kada društvo formira zimsko klube, gubici toplote se smanjuju
9 puta, a potreba za hranom je manja za 20-25 puta u odnosu
na pokazatelje kod jedne pčele. Razmena materija i trošenje
energije je 250-300 puta niža nego u aktivnom periodu. Prema
nekim mojim razmišljanjima, možda baš u ovim činjenicama leži
tajna dugog života pčela tokom zime. Ovoliko smanjenje metabolizma
i odsustvo gajenja legla drastično umanjuje iscrpljivanje
pčela. Da ne pominjemo da se zimske pčele gaje uz mnogo veću
pažnju, pa imaju više rezervnih materija u organizmu, o čemu
je pisano na posebnom mestu u ovoj knjizi. A. M. Rjamova (1978)
jasno ukazuje na svoja zapažanja da na dužinu života zimskih
pčela pored svih navedenih faktora utiče i poseban režim ishrane
larvi koji izaziva određene promene na ranom stadijumu razvoja,
što zimskim pčelama daje prednost u odnosu na letnje po svim
merljivim fizičkim parametrima. Treba napomenuti i to da je
kod nekih individualnih insekata zapaženo održavanje niže
temperature pri kojoj se razvijaju zimske generacije, i tako
postaju otpornije na zimu. Iako se ne može vršiti upoređenje
individualnih i društvenih insekata (pčele), mora se reći
da je N. G. Bilaš (1980) pokušao da utvrdi da li tako nešto
postoji i kod pčela. Vršeći 2 800 merenja tokom tri godine
kod srednjeruske i kavkaske rase pčela, utvrdio je da pčele
tokom avgusta (period odgajanja najvećeg broja zimskih pčela)
smanjuju temperaturu u zoni legla za vrednost od 0,4 °C do
1,0 °C. Što je rasa pčela otpornija na zimu, to je sniženje
temperature u pomenutom periodu veće. Nema konkretnih dokaza
da ovo sniženje temperature legla zaista utiče na veću otpornost
u prezimljavanju i duži život pčela, ali autor istraživanja
čvrsto veruje u ovu tezu.
Fiziološko sniženje temperature legla u periodu odgajanja
zimskog legla je sa pojavom varoe dobilo novu dimenziju. Poznata
su istraživanja koja ukazuju da bi selekcija pčela na sojeve
kod kojih bi razvoj radiličkog legla trajao jedan dan manje
(20 umesto 21 dan) dovela do znatnih (ako ne i totalnih) smanjenja
šteta od varoe. Radi se o tome da varoa stiče polnu zrelost
pred kraj razvoja legla pčele. Što je njen razvoj kraći, to
se izleže manji broj plodnih ženki varoe, koje mogu da se
dalje razmnožavaju. Nasuprot tome, ako je razvoj legla duži,
izleći će se više plodnih ženki varoe, i društvo će biti značajnije
oštećeno. Razvoj legla je zbog njegovog fiziološkog sniženja
temperature tokom avgusta i septembra produžen za bar nekoliko
sati, što direktno utiče na izvođenje više plodnih ženki varoe.
Slična situacija je i kod onih pčelara koji cele sezone drže
otvorenu mrežastu podnjaču (što je greška iz više razloga)
i tako utiču da temperatura legla blizu mreže ipak bude nešto
niža, što povećava zaraženost varoom. Čak i najjača društva
ne mogu u takvim slučajevima tokom hladnih noći da temperaturu
legla održavaju u strogo optimalnim granicama. Nešto slično
ovome se dešava u pojedinim mesecima prosečno hladnih godina,
što je još jedan od razloga zašto je zaraženost varoom veća
u hladnijim, a niža u toplijim godinama. Znači, mrežastu podnjaču
leti treba držati zatvorenom, a zimi otvorenom. O tome će
biti više reči u nekom od narednih tekstova.
Oko 75% klubeta zauzima saće sa praznim ćelijama, a ostatak
je na saću punom meda i polena. Smatra se da je razlog tome
dobra toplotna izolacija koju pruža prazno saće. Ako bi pčele
naterali da silom prilika formiraju klube na saću ispunjenom
medom, onda bi gubici toplote bili tri puta veći od normalnih.
Postoji zabluda među pčelarima da pčele više vole da gaje
leglo u starom saću. Ta teza se ne slaže ni sa pčelama u prirodi,
koje uvek med smeštaju u starom saću gde je bilo leglo, a
za leglo grade novo saće. To potvrđuju zapažanja više praktičara
i istraživača (Bets, 1934; John Free, 1994) koji su pokazali
da pčele za leglo preferiraju mlado saće. Pri zimovanju pčela
na tamnom saću, stepen kristalizacije zaliha hrane u njemu
je viši za 45%, za 58% više društava izlazi iz zimovanja sa
tragovima proliva, i za 12% više društava uginjava u poređenju
sa društvima koja zimuju na svetlom saću. Na žalost, tradicionalna
tehnika pčelarenja teži da osujeti pčele da skladište med
u saću gde se gaji leglo, kao i da spreči širenje legla na
novije, svetle satove. Međutim, pčele prvo pune nektarom tamne
satove koje smo im namenili za gajenje legla. To ostavlja
matici sve manje prostora za polaganje jaja, što može biti
važan faktor za ulazak zajednice u rojevi nagon, naročito
u proleće. Osim toga, pčelari koji imaju starije saće u plodištu
mogu se nadati većem napadu varoe, jer je dokazano da su ćelije
legla u starom saću više od četiri puta češće napadnute varoom
nego u svetlom (Giancarlo A. Piccirillo, David De Jong, 2004).
Upravo zahvaljujući pauzi u odgajanju legla i sledstvenom
umanjenom metabolizmu, pčele štede proteinske rezerve i narednog
proleća imaju veliku inicijalnu sposobnost odgajanja odgovarajuće
količine legla (Khalifman, 1953; O. P. Sharma, Rajesh Garg,
1984).
Pčela koja se izdvoji iz klubeta osuđena je na propast, jer
se ubrzo smrzne i izgubi sposobnost letenja (paraliza zvana
ledena koma). Minimalna temperatura tela pčele, pri kojoj
ona može da poleti je 27 °C. Tokom leta, vrednost se kreće
oko 38 °C, a najviše je zabeleženo 47 °C (Heinrich, 1980).
Aktivnost mišića koji pokreću krila potpuno se prekida kada
temperatura pčele padne na 10 °C. Ako takvu pčelu unesemo
u toplu prostoriju, temperatura njenog tela će rasti za oko
1,5 °C svakog minuta.
V. N. Žukov (1985) je izvestio o svojim istraživanjima o
zimovanju pčela. Zaključio je da pčele loše zimuju u klasičnoj
DB košnici, jer klube ima spljošten oblik, pošto nema dovoljno
odgovarajućeg prostora za formiranje prirodnog oblika klubeta.
Nasuprot tome, pokazao je da pčele veoma lepo zimuju u osmoramnoj
LR košnici sa 20 cm prostora između ramova i podnjače (visoka
podnjača - prazan polunastavak). Pčele u ovoj košnici troše
36,9% manje hrane nego u DB košnici. Količina izmeta u zadnjem
crevu pčele je bila samo 25,2 mg, dok je kod pčela u standardnim
DB košnicama iznosila čak 46,8 mg. Osmoramne LR košnice su
naredne sezone dale i više meda za 56,8% u odnosu na DB košnice.
Mada se na kvalitet zimskih rezervi hrane ne misli mnogo,
činjenica je da one utiču ne samo na zimovanje, već i na prolećni
razvoj društava. Zaključak je da samo cvetni med sa dovoljnim
količinama perge obezbeđuje optimalno zimovanje i uobičajeni
razvoj društava. Ovde ćemo obratiti pažnju na ustaljeno mišljenje
da tzv. šumski med nije dobar za zimovanje pčela. Iskustva
iz prakse su različita. Većina tvrdi da pčele dobijaju proliv
zbog velike količine nesvarljivih materija, koje šumski med
ostavlja za sobom u zadnjem crevu pčela. Drugi, doduše manjina,
tvrde da su im pčele odlično zimovale i razvile se u proleće
isključivo na tamnom šumskom medu. Činjenica je da sve to
zavisi i od jačine zime i dužine perioda neizletanja pčela.
Međutim, G. F. Taranov jasno naglašava da je tačno da zimske
zalihe meda sa primesama medljikovca daju više nesvarenih
ostataka (količina nesvarenih ostataka je u dva ogleda bila
veća od meda sa primesama medljikovca nego od cvetnog meda
za 34,2-35,9%), ali je ovo povećanje zapravo suštinski neznatno,
i njime se, po njemu, ne može tumačiti pojava proliva kod
pčela pri zimovanju. Međutim, treba praviti razliku od meda
od medljike koja je životinjskog porekla i potiče od biljnih
vašiju, i meda od medne rose koju luče biljke. Jer, medljika
ne sadrži fitoncide i druge antibiotske materije kao nektar,
koje bi sprečavale razvoj mikroorganizama. Zato se, još dok
je na lišću, u medljici razmnožavaju mikroorganizmi koji joj
menjaju sastav i proizvode i materije štetne po pčele. Pred
veče je medljika na listu od svetle već postala tamna. Postoje
i štetne materije za pčele koje potiču od samih biljnih vašiju.
To su produkti raspadanja njihovih belančevina, koji truju
ćelije rektalnih žlezda zadnjeg creva kod pčela, i sprečavaju
funkciju usisavanja vode, što dovodi do proliva. Drugim rečima,
proliv je uzrokovan trovanjem pčela produktima raspadanja.
G. F. Taranov navodi da pčela koja se hrani isključivo medljikom
sa hrasta može da živi kraće i za 76%. Pčele zimi obole od
proliva samo ako je udeo medljike u zalihama meda dominantan.
Odatle i potiču najrazličitija iskustva pčelara po pitanju
pojave proliva od tzv. šumskog meda tokom zimovanja. Doduše,
nekad je jako teško odrediti da li je poreklo tzv. šumskog
meda, biljnog (medna rosa) ili životinjskog porekla (medljika).
Posle velikih gubitaka u bivšoj zapadnoj Nemačkoj tokom zime
1962/1963. godine, Steche je kao jedan od uzroka navodio da
je veliki broj društava zimovao na borovoj medljici, pa je
došlo do haranja nozemoze u proleće.
|